Kad naši prijatelji iz HPD Mosor slave svoj dan, naš dolazak je neizostavan. Potpisivanjem Povelje o prijateljstvu od 22.01., Dan Mosoraša je jednim djelom postao i naš. Tako smo se u subotu 01.10. uputili prema Splitu, dalje do Sitna Gornjeg pa nastavak pješice od planinarskog doma Umberto Girometta.
Dom je smješten na 868 m okružuje ga visoka borova šuma, a pored nalazi se zidano sklonište s ognjištem, stolom i klupama. Upravo u ovom skloništu bilo je žarište zabave, sjedilo se pored ognjišta uz razgovore i pjesmu sve do dugo u noć. Kako je Mosor jedna od kolijevki Hrvatskog planinarstva i kako je ovo društvo izrodilo neke od najvećih imena planinarstva u regionu zaista je divno biti u njihovom društvu.
Nakon subotnje zabave i druženja, nedjelju smo posvetili onom što nas zapravo okuplja, planini. Ustali smo ranije, barem smo tako mislili dok nismo ugledali vrjednije od nas. Domar Špiro sa svojim tovarom već se vratio iz jutarnje nabavke. To nam je dalo dodatni motiv pa smo nakon doručka i spremanja, u 10:00 krenuli prema vrhu. Uspon na Veliki Kabao. Iako se sa svojih 25 km dužine i najvišim vrhom od svega 1339 m Mosor ne ističe masivnošću pored ostalih dalmatinskih planina, smatramo ga svojevrsnom koljevkom dalmatinskog planinarstva. Ponajviše zbog činjenice što već više od 80 godina predstavlja bazu planinarima iz jednog od najstarijih i članstvom najbrojnijih planinarskih društava. Njen krševiti masiv se proteže od Kliškog prijevoja do rijeke Cetine, zadržavajući pri tom pravac kretanja (sz-ji) tipičan za dinarske planine, dok Cetina polukružno obuhvaća istočni dio Mosora i čini prirodnu granicu s najvišom dalmatinskom planinom, Biokovom. Tako da je upravo iz tih razloga ovo doista primamljiva planina.
Vrh smo ugledali nešto prije dvanaest sati, upravo onoliko koliko nam je trebalo za fotografiranje i odmor da bi u 12:00 prisustvovali misi za preminule kolege i prijatelje planinare. Poslije mise kojoj je prisustvovalo dvjestotinjak planinara skupu se obratio i najstariji član ekspedicije sa čak 82 godine.
Obilazak Mosora nije završio ovdje. Nastavili smo dalje grebenom do Vickova stupa 1325 m. Mosorom dominira kameniti hrbat s kojeg se u smjeru sjevera i juga spuštaju krševite padine vrlo razvijenog kraškog reljefa. Ipak dok sjevernu padinu karakteriziraju brojne škrape, ponikve i kraške jame, južna se spušta gotovo terasasto i ispresijecana je brojnim dolcima. Doduše, usprkos tomu što je opravdano smatramo primorskom planinom, ne spušta se do mora, već između njenih južnih padina i Bračkog kanala stoji pravilna kosa dužine gotovo 30 km, širine svega 2 km, a visine 400-800 m.
Vickov stup je deseterokutna kula sastavljena još 1952 g. od čeličnih ploča, sapeta čeličnom užadi za okolne stijene da je vjetar ne odnese. U njoj može sjesti, i od nevremena se zakloniti, devet planinara. Odavde povratak u dom, dolje su naši domaćini pripremili grh, poslije oborka još kraće druženje. Kovali su se daljni planovi o suradnji i zajedničkim izletima. Tad je došlo vrijeme da se krene natragu Bosnu, a i oni će za nama, nadamo se, 22.10. na našu planinarsku turu Lisin-Lisin.
Ovom prilikom još jedna zahvala na gostoprimstvu svim članovima HPD Mosor.
